Ovo je sajt infoForma iz Beograda

povratak na prvu stranu

O konkurenciji - kako formirati cenu

Dobio sam meil od nekog nepredstavljenog gravera početnika sa G-maila i pitanjem: "Imam jednu malu kinesku mašinu, počeo bih da radim graviranje, da li mi možete poslati vas cenovnik ili mi reći kako da formiram cenu za graviranje".

Da se ovaj "Dečko" predstavio, pa makar i lažno, nešto bi mu sigurno odgovorio, ali čim vidim G-mail bez uvoda i potpisa - imena, odgovaram najkraće što mogu, pa tako i ovde odgovorim da nemam cenovnik i da mu ovde ne mogu pomoći. Odgovori mi je sa ha-ha, mogli bi ste malo mlađima da pomognete, lepo sam vas pitao.

A meni teško, na kraju radnog veka na žalost nisam toliko oguglao da me ovakve stvari ne dodoruju. Odgovorio sam najiskrenije, bez obzira što se nije predstavio ko je i šta je.

Ovo je povod da napišem nekoliko rečenica o našoj konkurenciji u graverstvu, a njemu odgovaram
linkom na ovu stranu.

Uvek me je nerviralo kad mi neko iz državne firme traži analizu cena proizvoda, da razdelim cenu na materijal i rad. Moram da biram reči da ih ne uvredim, a oni mene izvrđaše pitanjem u startu. Pa valjda pored cene materijala i rada ima u proizvodu i nešto drugo, postoji tu neki prostor u kome se to radi i mašine na kojima se to radi, da ne spominjem učenje i znanje. Ove nespomenute pozicije su najčešće veće od traženih pozicija.

Doduše, sa njihove tačke gledišta oni to tako vide. Oduzmu komunisti najveću privatnu graversku firmu u Beogradu posle drugog svetskog rata, proglase je za svoju, zaposle svoje ljude, pa ih tako zgrada i mašine ne koštaju ništa. E sad privatnici graveri koji nisu u toj firmi nek formiraju cenu kao i oni, nek razdele cenu na rad i materijal, pa da vidimo ko je jeftiniji. Naravno da bi ovde svaki normalan zanatlija odustao od posla, pa ih je zato i bilo malo, ali to nije sve... "To je bako tek za hranu, tvoj je sinak junak bio, ako je znao kamen gristi, mora da se ugojio" kaže narodna pesma. Pored ovog osnovnog elementa konkurencije, ova državna firma dobijala je poslove bez licitiranja za sve veće poslove u državnim firmama (a sve su bile državne). Rešimo mi tako krajem osamdesetih godina da nekao pokšamo da konkurišemo ovoj državnoj firmi koja skida kajmak samo tako, a nama ostaju samo refuze od poslova koje oni ne prihvate. Tako ponudimo mi neke tablice Beobanci sa tako formiranom cenom rad i materijal a sa jeftinim radom. Iznenadili smo se ne zato što su oni dobili posao kao "Ozbiljna državna firma", nego kad smo slučajno videli da je njihova cena tri puta veća od naše. Pa sad ti bato formiraj cenu... Ako je dobar posao po automatizmu ide njima, a ako je "Koska" posao, onda ide nama, i još hoće i dušu da nam uzmu sa njihovom analizom cena "Rad i materijal". E tu se nismo baš tako lako dali, pogotovo kada treba za sutra, za sajam, za izvoz, gde su nam bile jedine šanse da normalno plaćeni posao dobijemo.

Početkom devedesetih uveliko smo radili CNC mašinama, a ova državna firma radila je pantograf mašinama i ručno graviranje. Sticajem okolnosti počinju da dolaze u Srbiju i Beograd razne inostrane firme koje imaju svoje zahteve, logotipe i protokole koje treba ispuniti, a koje ne interesuje čija je koja firma. Tako mi počinjemo da radimo i malo bolje plaćene poslove od onih koje smo do tada radili.

U to vreme rukovodstvo ove državne firme tražilo je da zakaže sastanak sa nama u vezi tehničko poslovne saradnje. Ja kao vlasnik pristanem, baš me interesuje šta hoće, mada unapred znam da tu nema sreće. Predlože oni da sastanak bude kod mene u firmi (da malo ispregledaju mašine - a oni u proizvodnju nikog ne puštaju), pristanem ja i primim ih samo u kancelariju. Zaista ne želim ovde da ih podcenjujem, to je tada bila najjača graverska firma, bez obzira kako je nastala i kao su dobijali poslove. Priča kreće otprilike ovako. Mi vidimo da vi dobijate poslove sa vašim CNC mašinama, pa smo mislili da napravimo neki sporazum o poslovno tehničkoj saradnji. Šta predlažete pitam ih ja. Evo kako, kažu oni. Vi ste ovde koliko mi znamo u iznajmljenom prostoru a mi imamo viška prostora, predlažemo da vi vaše mašine donesete kod nas pa da zajedno radimo, vi dajete tehnologiju a mi prostor... Čiji prostor mi nudite pitam ja, naš kažu oni, a odakle vam pitam ja, dobili smo od države, nije to sad bitno, mi smo vlasnici. Prekinem ja tu dalju priču po tom osnovu, da ne pošalju nekog da me uhapsi pa posle jebeš takvu poslovnu saradnju... :-)... mogu i moje mašine da uzmu... znaju oni dobro kako se to radi... nemaju naravno nikakavo pravo za to... ali ni prvi put kad su to uradili nisu imali to pravo... Ne treba njima pravo ako nešto hoće... za čas oni njihovo pravo nađu... imaš strane mašine, bio si u inostranstvu na sajmovima, nešto znaš više od njih... puna kapa razloga...

Dalje u razgovoru sa njima čujem jednu za mene do danas fascinantnu stvar. Videvši moju nezainteresovanost za ovu saradnju njihov direktor kaže: Lako je vama privatnicima, vi samo izvadite pare i kupite mašinu, a mi moramo da TREBUJEMO pare, evo mi već dve godine trebujem pare za CNC mašinu i još nam nisu dali. Od koga trebujete pare pitam ja iznenađeno... Da li mogu i ja da trebujem... Pa ti si privatna firma... Nemaš ti pravo na to... Kako nemam, pogledajte kolike su vaše plate, koje automobile vozite, radite samo danju, dobijate stanove kažem im ja, po čemu je ta zgrada u kojoj radite više vaša nego moja... Ali oni kao da ne čuju šta im kažem, kao da imaju ugrađene diode u ušima, čuju samo njihove talasne dužine, kao slepi miševi, ostalo ih ne interesuje... Možeš pričati - kukati - vikati, ništa ih ne dodiruje jer to oni nisu čuli, nisu hteli da čuju, i dalje nastavljaju svoju priču kao da ništa nisi rekao... E pa onda i ja neću da čujem dalje njihovu priču, ali hoću da se zna kako ovo je bilo... jer to niko nije napisao... i eto priče o tadašnjoj konkurenciji.

Pozdravimo se mi nekako i to je bio prvi i jedini sastanak naše dve firme. U njihovu firmu nikad nisam ušao, iako sam bezbroj puta pored njihove firme prosao.

Za izraz trebovati pare dotle sam čuo samo kao neku varijantu kad poslovnica banke trebuje pare od centrale, ali ovo je nešto drugo, dobiti prostor, mašine, pare i posao bez konkurencije, pa to je za normalni razum nezamislivo, zemlja "Dembelija" je ništa naspram ovome.

Znam Sigurno da ovi iz ove firme to ni sada ovo ne vide tako... Po njima oni su SAMO primali dobre plate, prekovremene sate, viškove, godišnjice, išli redovno na godišnje odmore 30 i više radnih dana, dobijali stanove i kredite, i to je sve po njima sasvim normalna stvar. Možda i jeste to normalno, ali su onda oni drugi koji su sami kupovali mašine, plaćali kiriju, radili danju i noću, i nisu išli na godišnji odmor - nenormalni. Zaista iskreno pričam, oni tu razliku ne mogu da sagledaju, to je isto kao kad je neko u državnoj firmi bio u partiji i dobio stan od 100m2 opremljen, a drugi koji nije bio u partiji pravio kuću na periferiji grada, 20 i više godina, pomoću štapa i kanapa, sanjajući svake noći iskrivljenu mešalicu kako plače Jao, Jao, Jao... Ti što su dobili stanove redovno kažu - mi smo te stanove zaradili. Jeste drugovi zaradili, a da li se bar jedan jedini od vas pitao gde se dedoše pare onih sa jao-jao mešalicom, i kako ih nije sramota kad kažu podozrivo - što i on nisu bili u partiji. I na kraju posle mnogo godina ovi sa dobijenim stanovima predlažu da se svi "Izljube", šta je bilo-bilo je, dosta im je više te priče koja im se ne sviđa. A ovim drugima, koji sanjaju novu mešalicu da dorade oronulo, nije do ljubljenja, od te priče im pritisak i šećer odmah skoči, a lekovi ne pomažu...

Ovako je bilo nama starijim što ne želimo da dajemo savet mlađima kako se formira cena.

A sad to izgleda ovako: CNC graviranje potisnulo je u drugi plan Lasersko graviranje koje je preuzelo više od polovine posla, a kako ne radi industrija i nema potrebe za graviranjem metala ovo je još izražajnije. U poredjenju sa CNC graviranjem lasersko graviranje je neuporedivo laši posao, nema obrade fajlova za graviranje i oštrenje noževa kao i raznih podešavanja, jednostavno laser radi kao štampač. Ova činjenica je proizvela situaciju da su mnoge štamparije u nedostatku svoga posla kupile lasere u želji da prošire - promene delatnost, nemajući pritom u vidu da u toj oblasti već nema dovoljno posla. Jedan broj ljudi koji su ostali bez posla po raznim osnovima a dobili neke otpremnine, takodje su u kratkom vremenskom intervalu kupili lasere nadajući se novom poslu. I sve je naizgled izgledalo logično, jedino što nije logično se tolika količina laserskih mašina pojavi na tako malom tržištu. Cene ovih radova su nezamislivo pale - po principu daj šta daš, samo da se preživi nekako, samo da se nekako počne raditi za neku firmu.

I sad zamislite da Vas neki početnik pita kao iskusnijeg kako da on formira svoju cenu za graviranje, u ovakvim tržišnim okolnostima.

Pre nekoliko godina došao je kod mene jedan beogradski "Biznismen" da ga posavetujem, koji laser za graviranje sinu da kupi. Kaže platiću vam za to koliko treba. Ja mu objasnim da mu to ne mogu uraditi - reći, jer je taj posao po meni besmislen, ima više od 100 lasera u Beogradu a bilo bi dosta i 5 lasera. Na moje iznenađenje on mi odgovori da to nije važno, nije bitno što pare od lasera ne mogu da se vrate, važno je da sin nešto radi, da ne gluvari bez veze, da se ne drogira, nek ima za sebe i izlaske sa devojkom kaže on. I kupio mu, ne običan nego skupoceni laser. E taj momak "Uspešno" radi... ima za džeparac, izlaske sa devojkom i još nešto i više... Da kupi novi laser sigurno nikad neće moći od tog posla, a šta će konkurencija raditi, kako će formirati svoju cenu pored njega, i šta će on posle raditi, ja to ne znam, ne moram ja sve da znam...

Da se ovaj momak sa početka ove stranice predstavio, rekao bih mu da mora da bude obazriv i ovakve stvari da ima na umu kad formira cenu, da cenovnik drugih ne mora u našim uslovima ništa značiti. Mora radom i poštenjem da se izbori i pridobije kupce, da čuje kupca, da mu izađe u susret, a što sigurno neće raditi onaj koji je sve to dobio kao u prethodna dva slučaja. I eto nade za beznađe.

* Avgust 2012